Lice pravde: Obitelj kojoj su dodiri sve

Recimo osjetilo dodira. OK, znamo svi koliko je dodirivanje važno, intimno, lijepo, smirujuće. 

Ali postoje ljudi kojima je dodir i puno više od toga. Oni dodirom vide, čuju, govore, stvaraju. 

A da bi to mogli trebaju Tajanu, ženu čiji je život poput života glavnog lika filma Coda, ovogodišnjeg dobitnika Oskara za najbolji film. 

Priču o jedinstvenosti, požrtvovnosti i nevjerojatnom umjetničkom talentu donosi vam Nensi Profaca.

"Baka i djed su mi bili portpuno gluhe osobe, mama i teta su mi gluhoslijepe osobe, imam brata koji je gluh i njegova kćer je gluha. Zapravo odrasla sam u svijetu gluhih osoba i gluhoslijepih osoba kao jedina koja čuje", kaže Tajana Tarczay Uzun. 

Odrastanje u takvoj obitelji bilo je nadasve zanimljivo. Imala je i svoje izazove kada se pitala zašto joj se to događa, zašto su svi članovi obitelji gluhi, zašto je ona ta koja im mora prenositi informacije. 

"To me nekad izluđivalo, jer sam imala osjećaj da nosim veliki teret. To mi je znalo biti baš teško", kaže Tajana. 

Majci Elizabeti gluhoća je dijagnosticirana u petoj godini života. Danas ima samo ostatke sluha pa uz pomoć slušnog aparata čuje isključivo jako glasne zvukove. 

Vid je počela gubiti krajem osnovne škole. Danas vidi jako slabo i služi se posebnim povećalima kako bi mogla obavljati svakodnevne stvari poput plaćanja režija. 

S invaliditetom koji je napredovao nije joj bilo lako kročiti kroz život. 

"Ja sam dosta dugo morala tražiti posao, kad god dođete i kažete da ne čujete, nisu baš poslodavci s tim presretni. I kad sam došla u Croatia baterije, nisam ništa rekla da ne čujem, sva sreća normalno pričam. Tek nakon tri mjeseca probnog roka kad su me primili za stano sam im rekla da ne čujem", kaže Elizabeta Tarczay. 

Kad joj je sin u šestoj godini života izgubio sluh, nije se uspaničila. Kaže, bila je na poznatom terenu.

"Znači meni je to bilo normalno raditi s Vanjom, sa sinom. Meni je drukčije bilo kad sam kćer dobila. Kćer je normalno čula i meni je to sve bilo drukčije. Dođete u školu, nema tih problema koji su bili sa mnom, sa sestrom, sa sinom. Možda mi je teže bilo s kćeri", kaže Elizabeta. 

"Mene je kao malu, moram priznati, u nekim trenucima bilo sram jer su mi se djeca znala rugati i stalno sam se pitala zašto ja ne mogu odrastati u nekoj, hajmo tako reći, 'normalnoj obitelji'", kaže Tajana.

"Kako smo mi često komunicirali znakovnim jezikom, onda su nas često znali nazivati obitelj vanzemaljaca, čudna obitelj... Čak se sjećam jedne situacije kad su mi se djeca rugala jer su vidjela kako s bakom komuniciram na znakovnom jeziku. Moju baku je to toliko potreslo da je od tog dana prestala sa mnom komunicirati na znakovnom jeziku da me ne osramoti na ulici", kaže.  

Njene kćeri odrasle su u svijetu gluhih i gluhoslijepih, love lagano znakovni jezik pa nekako uspijevaju komunicirati s bakom i njezinom sestrom. 

"Čini mi se da sam dugo bježala od toga da bih na kraju shvatila da je to moj poziv i da sam s razlogom tu gdje jesam i da to svoje znanje i vještinu koje sam stekla moram nekako primijeniti na poslu", kaže Tajana.